Mentalni zamor tijekom usmenog prevođenja

Davno su prošli dani kad sam sama odrađivala višesatne sastanke ili radionice, ponajprije zbog toga što su se u vrijeme nakon Covida znatno prorijedili, ali i zato što je solo prevođenje iznimno teško i zamorno. I suprotno prevoditeljskim standardima. 

Još uvijek se živopisno sjećam kako sam tijekom postdiplomskog studija konferencijskog prevođenja u Austriji tri mjeseca oklijevala preslušati svoje prevedene uratke jer sam znala da su bili u potpunosti neupotrebljivi. Naprosto mi je bilo teško prvo prevesti u glavi, a zatim brzo izgovoriti jednu gramatički i semantički ispravnu rečenicu na materinskom jeziku. A nakon te jedne rečenice nema stanke već slijedi cijela bujica rečenica koje se izmjenjuju sporije i brže tijekom tipičnog govora. Međutim, praksa i iskustvo očito čine svoje jer danas taj nezamisliv posao određujem s osmijehom na licu.

Teško je nositi se s mentalnim zamorom koji nastupa već nakon prvih 15 minuta prevođenja u kabini. Ma i početak je težak jer se prevoditelj tek zagrijava i riječi mu ne dolaze prirodno i spontano. Zato ja uvijek startam druga po redu u kabini. Dok kolegica probija led, ja lagano ispijam kavicu i opuštam se, aktivno slušajući govornika i bilježeći sve što mi upadne u „uho“: brojke, godine, imena, institucije, nepoznatu riječ, zanimljivu frazu. Sve će to već zatrebati.

Poznajem kolegice koje mogu same potegnuti i pola sata ili čak 45 minuta. Dok ih slušate i gledate, vidite da su u nekom zenu. Precizne, točne i opuštene. To je vrh. Ali za takvo umijeće treba puno sati prevođenja. I dobar dan, govornik i doručak.

Osobno zamor rješavam kavom ili čokoladom u kabini, a u zadnje vrijeme i običnom vodom. Stres je nešto drugo i o tome ću u nekom drugom blogu. Ali zamor, kako sam osobno primijetila, dulji je pratitelj. Mene hvata i nakon samo pet minuta aktivnog usmenog prevođenja, primjerice kada se jako borim s temom jer naručitelj nije poslao nikakve materijale pa sam se pripremala „u vlastitoj režiji“, odnosno samostalno istraživala o temi online i učila napamet ključnu terminologiju na dva jezika. Ovdje bih spomenula primjerice iznimno zahtjevne i višednevne znanstvene simpozije na temu Molekularne biologije duhana sušenog toplim zrakom u sušilicama, kontrole salmoneloze u jatima konzumnih nesilica ili erektilne disfunkcije koju su slušali brojni ugledni znanstvenici i liječnici iz zemlje i inozemstva. U pravu ste, govorim iz vlastitog iskustva.

Jednako zahtjevni i zamorni su mi nekoherentni govornici s puno digresija u govoru i govornici koji vjerojatno zbog stresa i neiskustva u radu s prevoditeljima govore prebrzo. Njih s guštom skratim u reprodukciji za 50% jer nema šanse da stignem sve pohvatati i izgovoriti. Probala sam, ali ne ide. Nisam superman.

Osim posezanja za pogonskim gorivom, u kabini godinama prevodim zatvorenih očiju. Znam da je ova praksa opasna i nikome ju ne preporučujem, ali primijetila sam da se na taj način mogu bolje opustiti i zaboraviti na prisutnost ostalih sudionika i koncentrirati se isključivo na sadržaj teksta koji čujem. Naravno, često otvorim oči da škicnem slajdove prezentacije i očitam brojke, a nakon toga opet mrkli mrak.

Duboka koncentracija, pomno slušanje, analiza govornikovog teksta i shvaćanje istog, mentalno fraziranje prijevoda, aktivno prevođenje i osluškivanje prevedenog teksta radi ispravnog artikuliranja riječi i korigiranja slučajnih pogrešaka. I na kraju elokventna reprodukcija teksta na ciljnom jeziku, izgovorenom na opušten i motivirajući način. To su faze kroz koje prolazi svaki usmeni prevoditelj. A kad bih vam rekla kako svaka faza traje kraće od jedne sekunde, mogli biste itekako dobro razumjeti posao i zamke koje vrebaju na usmene prevoditelje.

Nakon nekoliko pokušaja othrvavanja mentalnog zamora tijekom 20 godina usmenog prevođenja, stekla sam dragocjeno iskustvo i uspijevam se nositi s naporom, a da se to ne osjeti u prevođenju. Bitno je da nakon moje šihte od 15 do 20 minuta prevođenja mikrofon preuzme kolegica i tako se naizmjenično izmjenjujemo u radu do kraja konferencije.

Pamtim i pojedine sastanke i radionice na kojima sam znala potegnuti samostalno i po sat vremena i više jer je zakazala tehnologija, kolegica se nije snašla ili naručitelj nije htio platiti 2 prevoditelja. Takve stvari ne možete planirati pa ih rješavate u hodu kako najbolje znate. Vrlo sam razumna u takvim situacijama i spremno priskačem u pomoć jer znam da bi moje kolegice učinile isto za mene. A ako nemam kolegicu, duboko udahnem, gricnem čokoladu i krenem.

Uz pravu kolegicu ili kolegu, i najteži sastanak može biti ublažen i spašen, umor saniran, a mi bezbrižne jer je klijent bio zadovoljan prijevodom, a to je najvažnije.

Moj recept za rješavanje mentalnog zamora bi bio slijedeći: dobar doručak, pogonsko gorivo tijekom rada (čokoladica, kava, voda) duboka koncentracija i izmjenjivanje mikrofona s kolegicom svakih 15-20 minuta, što ovisno o složenosti tematike koju prevodite može biti i kraće.